NEFARMAKOLOŠKO LIJEČENJE MIŠIĆNOKOŠTANE BOLI

Simeon Grazio

Non-pharmacological treatment is important in management of musculoskeletal pain. Therapeutic modalities such as superficial heat or cold agents, therapeutic ultrasound, laser and/or electric currents have been used extensively for various musculoskeletal diseases and conditions. They have many advantages over other pain-modifying interventions. However, relatively few high-quality research studies have been performed to elucidate mechanisms underlying their analgesic properties and there are insufficient controlled efficacy findings supporting the use of various physical agents in the management of pain conditions. The cornerstones of non-pharmacological management of chronic musculoskeletal pain are education, exercise and cognitivebehavioural therapy, ideally in combination through the multidisciplinary treatments programs based on biopsychosocial model of pain. From the available evidence it can not be concluded whether an indivudual patient with chronic pain should be referred to cognitive-behavioural treatment programs or active conservative treatment. There is a need for further studies to clarify the type and manner of non-pharmacological treatments, their intensity, duration and progression according to patient-specific outcomes.

Nefarmakološko liječenje boli predstavlja važnu sastavnicu liječenja mišićnokoštane boli. Terapijski modaliteti kao što su površinska toplina ili hladnoća, terapijski ultrazvuk, laser i/ili elektroterapija se naširoko primjenjuju u raznim mišićnokoštanim bolestima i stanjima. Oni imaju brojne prednosti pred drugim intervencijama koje modificiraju bol. Međutim, relativno je malo visokokvalitetnih istraživanja koja su rasvijetlila mehanizme analgetskog učinka fizikalnih agensa, a nedostaju i dovoljno uvjerljivi nalazi koji bi poduprli njihovu primjenu u liječenu bolnih stanja. Osnova nefarmakološkog liječenja kronične mišićnokoštane boli su edukacija, medicinska gimnastika i kognitivno-biheviorijalna terapija, idealno u kombinaciji, a kroz multidisciplinarne programe liječenja temeljene na biopsihosocijalnom modelu boli. Prema dostupnim podacima nije moguće zaključiti treba li kod pojedinog pacijenta s kroničnom boli primijeniti programe kognitivno-biheviorijalnog liječenja ili samo aktivno konzervativno liječenje. Potrebne su nove studije koje bi razjasnile koji tip ili način nefarmakološkog liječenja, njegov intenzitet, trajanje i progresiju treba primijeniti, a shodno specifičnim ishodima važnima za pojedinog bolesnika.